Hildegard Auf Franić profesorica je emerita na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu i dobitnica brojnih arhitektonskih nagrada u Hrvatskoj, uključivo i nagrada Vladimir Nazor i Viktor Kovačić za životno djelo. Autorica je brojnih projekata i realizacija, a također se bavi i istraživanjima u kojima se posebno posvetila tipologijama edukacijskih zgrada. U razgovoru smo pokušali razjasniti veze između različitih oblika arhitektonskog djelovanja te ih povezati s aktualnim temama.

Oris: Globalno nas je pogodila pandemija koronavirusa, a u Zagrebu se dogodio i potres. To su kontradiktorni momenti. Pandemija zahtijeva zatvaranje, fizičko distanciranje; s druge strane, potres je natjerao mnoge građane da se isele – trebalo je sanirati štetu. Prema Vašem mišljenju, kakva je bila reakcija arhitektonske struke, ali i drugih relevantnih disciplina na aktualne probleme te koje su uopće mogućnosti domašaja arhitekture ako uzmemo u obzir da je upravljanje urbanim prostorom primarno političko pitanje?

Hildegard Auf Franić: Potres iz 1880. godine bio je puno razorniji od ovoga i bio je poticaj za stvaranje Donjeg grada. Taj novi urbanizam počiva na tada već prihvaćenoj osnovi ortogonalne mreže Zagreba s novim investitorima koji su od Zagreba napravili grad koji bi mi 140 godina poslije trebali čuvati. Pitanje za struku je prije svega sasvim interdisciplinarno. Ovaj trenutak nije toliko poticajan jer urbana mreža već postoji, a i većina kuća se održala. Interdisciplinarna obnova mora početi od očuvanja urbanističkog poimanja Donjeg grada. Drugo, važan je promet. Zbog straha od padanja dijelova zgrada trenutno za tramvaje nije provozan Jelačić-plac, Ilica je neupotrebljiva i Zeleni val ima rjeđi promet. Bi li nam to mogao biti pokazatelj da bi Donji grad mogao funkcionirati s novim probojima južno od pruge? Bi li Donji grad mogao funkcionirati s manjim prometnim tranzitom koji je za njega uvijek bio sudbonosan i loš i koji ga je prerezao u šnitama tako da on ne funkcionira onako cjelovito kako je zamišljeno. Tek su treći na redu blokovi, pa tek onda kuće. Naravno da će se pojaviti vrlo različita mišljenja, jer jedan dio struke bi sve zaštitio, a drugi dio bi rekao da je ovoj generaciji to poticajna situacija da ga se interpretira na jedan novi način. Svi smo svjesni nekih rupa. Ima puno primjera, a posebno je indikativno križanje Varšavske i Frankopanske ulice gdje je nekada bila glasovita gostionica. To križanje je substandardno. No dogodilo se da kuća koja ništa ne vrijedi ostane netaknuta, a predivni kesteni u vrtnoj restauraciji nestaju da bi se izvelo parkiralište. Mislim da su potrebni kritički duh i intenzivna komunikacija između raznih struka kako bi se donio zajednički stav o tome što ukloniti, a što zadržati.